Varooza

Uvod

Varroa destructor, ili jednostavnije varoa je parazitska (nametnička) grinja medonosnih pčelakoja uzrokuje goleme ekonomske gubitke pčelarskom sektoru posvuda u svijetu. Varroa destructor (V. destructor) je grinja koja uzrokuje bolest varoozu. To je vanjska parazitska grinja azijske medonosne pčele (Apis cerana) i europske medonosne pčele (Apis mellifera) koja pogađa podjednako i leglo i odrasle pčele. Prisutna je u skoro svim dijelovima svijeta,
osim u Australiji (informacije govore da se u posljednju godinu varoza pojavila i u Australiji) i na otocima jugozapadnog Indijskog oceana, a pokazala je veliku prilagodljivost prema tretiranju. Parazit Varroa destructor se najčešće u košnici opaža kao mala, crveno-smeđa grinja ovalnog oblika,
veličine glave igle . Ona se pričvrsti na tijelo odrasle medonosne pčele, ličinke ili kukuljice i hrani se na njima sišući hemolimfu. To oslabljuje imunitet domaćina, čini ga osjetljivijim na druge bolesti, posebno na viroze (npr. virus deformiranog krila) ili na virus
akutne pčelinje paralize te na nozemozu. Također uzrokuje malformacije i u leglu i kod odraslih pčela. S iznimkom nekoliko podvrsta medonosnih pčela, ako se varooza ne tretira,napadnuta zajednica će vjerojatno umrijeti u roku jedne do dvije godine. Grinje varoe razmnožavaju se unutar stanica legla, a mogu živjeti do pet dana izvan košnice ako su okolišni uslovi prikladni za njihov opstanak (temperatura, vlažnost, itd.) U umjerenim klimatskim uslovima, populacija grinje varoe može se povećati 12 puta kod zajednica koje imaju leglo pola godine, i 800 puta u zajednicama koje imaju leglo tokom čitave godine. Prosječni životni vijek odrasle pčele u teško napadnutim zajednicama smanjuje se za 25 do 50 posto. Varoa šteti pčelama ne samo time što se hrani masnoćom i hemolimfom iz tijela ličinki i odraslih pčela, nego i tako što uzrokuje male rane na tijelu pčela. To pčele čini osjetljivijima na druge patogene kao što su virusi (koji se također mogu i umnožavati u žlijezdama slinovnicama varoe), na gljivice i bakterije.

Morfologija varoe

Veoma je lako odrediti koja je ženska, a koja muška grinja varoe. Razlikuju se i po boji i po veličini. Ženske grinje mogu se lako opaziti na odraslim pčelama ,na podnici košnice ili unutar legla. Muška grinja varoe ima kratki životni vijek, i ostaje unutar legla tokom cijelog svog životnog ciklusa.

Ženka varoe

Na podnici košnice ili na tijelu odrasle pčele ženske grinje mogu se uočiti kao maleni (1,1 mm dugački i 1,5 mm široki), pljosnati, crvenkastosmeđi nametnici eliptičnog oblika. Imaju dva para nogu koje im omogućuju da se s lakoćom kreću u unutrašnjosti košnice. Samo ženska grinja varoe ima usta kojima se može hraniti na tijelu pčela ili u leglu.

Životni ciklus ženke varoe

Ženska grinja koja živi u vrijeme kada je u zajednici prisutno leglo ima očekivani životni vijek od 27 dana. U odsutnosti legla, mogu živjeti više mjeseci. Odrasle ženke prolaze dvije faze u njihovom životnom ciklusu: foretičnu i reproduktivnu.

Foretična faza

Tokom foretične faze ženka varoe živi na odrasloj pčeli i premješta se s pčele na pčelu. Običnose može naći između abdominalnih segmenata pčela. Plosnati oblik joj omogućuje da se umetne između abdominalnih segmenata, a sa svojim se kandžama može lako uhvatiti zapčelu i ostati pričvršćena. Kada je leglo prisutno u košnici, foretični period može trajati 4,5 do 11 dana. Kad nema legla u košnici, foretični period može potrajati 5 do 6 mjeseci.

Reproduktivna faza

Da bi se razmnožavala, varoa treba leglo. Foretična ženska grinja ulazi u nepoklopljene stanice legla kako bi se hranila na pčelama u razvoju i položila jaja. U istu stanicu legla može ući više od jedne ženske grinje varoe da bi se razmnožavale. Kod Apis mellifera, ženka varoe ulazi ili u stanice radiličkog ili trutovskog legla. Stanice trutovskog legla su joj znatno privlačnije, jer u njima ima više vremena za razmnožavanje. Samo ličinke koje su pred poklapanjem privlačne su grinji varoe. Kad je stanica jednom poklopljena, majka varoa počinje polagati jajašca. Prvo jaje koje položi je neoplođeno, a razvije se u mušku varou. Ta će muška varoa oploditi ostala jajašca koje položi majka, a iz njih će se izleći ženske grinje varoe. Varoe se hrane na kukuljici u razvoju i pare se u poklopljenoj stanici. Poslije parenja muška grinja umire. Mlade ženske varoe i majka varoa izlaze iz stanice zajedno s mladom pčelom. U prvim danima života, odrasla ženska varoa hrani se parazitirajući na odrasloj pčeli, uglavnom na pčeli hraniteljici. Poslije foretične faze, odrasle grinje varoe napadaju stanice legla pred poklapanjem, i ponavlja se cijeli životni ciklus grinje. Općenito, kada majka varoa jajašca položi u stanicu pčele radilice, od njih će nastati samo jedna odrasla ženka, a ako su jajašca položena u stanicu truta – odrast će dvije ženke varoe.

Muška grinja varoe

Glavna uloga muške varoe je da oplodi žensku varou. Zbog toga su njegovi usni dijelovi građeni tako da prenose spermu u genitalni trakt .Oni se ne mogu sami hraniti, životni im je vijek kratak (samo nekoliko dana), i nisu u stanju preživjeti izvan poklopljenih stanica legla. Mužjak varoe ima kuglasti oblik tijela bjelkaste boje. Manji je od ženke (oko 0,8 mm u promjeru) i ima meko tijelo, veoma slično nezrelom stadiju ženke varoe. Prenos Grinje varoe se prenose vrlo lako u izravnom kontaktu sa zaražene na zdravu pčelu. Nekoliko je uobičajenih načina na koji se varoa prenosi između pčelinjih zajednica: 1. Zalijetanje zaraženih pčela u druge zajednice. To se često događa u situacijama kada su pčelinje zajednice smještene blizu, udaljene tek koji metar jedna od druge. 2. Trutovi ulaze u košnicu u kojoj nema varoe, unoseći na svojim tijelima grinje. 3. Grabež iz zaraženih košnica. Uobičajeno je da jake zajednice kradu od slabijih zajednica u bespašnom periodu. 4. Grinje prelaze s jedne pčele na drugu tokom prikupljanja nektara i polena s cvjetova. Prenos se može dogoditi i kao rezultat rada pčelara, na primjer, prilikom dodavanja okvira s leglom iz jedne zajednice u drugu. Zapravo, pčelari često pomažu slabim zajednicama tako da im dodaju pčele ili leglo iz zdravijih zajednica, a takva praksa može pridonijeti širenju grinja varoe. I seleće pčelarstvo može biti uzrok širenju grinje varoe. Ako pčelari sele jako zaražene zajednice iz jednog područja u drugo, time potiču širenje varoe po različitim područjima.

Suzbijanje

Vjerojatno je da će većina zajednica Apis mellifera u umjerenoj klimi biti znatno oštećena ili će čak stradati kroz nekoliko godina ako se varoa ne suzbija ili se suzbija neadekvatnim metodama. Postoji veliki broj različitih metoda za držanje varoe pod kontrolom, pri čemu se posebno uočava razlika između biotehničkih metoda i tretmana različitim akaricidima. Mogućnosti izbora i učinkovitost metoda značajno ovise o lokaciji, godišnjem dobu, razini zaraženosti i pašnom periodu. Svi se ti čimbenici trebaju razmotriti kako bi se osigurala maksimalna učinkovitost primjenjivanih tretmana. U kontekstu održivog pčelarstva i sprječavanja onečišćenja meda, prednost treba dati ekološki prihvatljivim tretmanima. Mogućnosti izbora i učinkovitost metoda značajno ovise o lokaciji, godišnjem dobu, razini zaraženosti i pašnim uslovima I svi se ti čimbenici trebaju razmotriti kako bi se osigurala maksimalna učinkovitost primjenjivanih tretmana. U kontekstu održivog pčelarstva i sprječavanja onečišćenja meda, prednost treba dati ekološki prihvatljivim tretmanima. Biotehničke metode za smanjenje razine zaraženosti varoom. Nivo zaraženosti varoom može se smanjiti primjenom određenih biotehničkih metoda. U nastavku teksta nabrojat ćemo najčešće primjenjivane biotehničke metode. One obično zahtijevaju više vremena u odnosu na jednostavnu primjenu hemijskih tretmana, a također i nešto pčelarskog iskustva.

1. Izrezivanje trutovskog legla (ram građevnjak) Izrezivanje trutovskog legla je tehnika smanjivanja populacije varoe tako da se izreže trutovsko leglo, u kojem se varoe vole razmnožavati. Uklanjajući poklopljeno leglo trutova iz košnice, pčelar uklanja i grinje varoe koje se u njemu pare. Dijelovi okvira koji sadrže trutovsko leglo jednostavno se odrežu oštrim nožem i odstrane. Ova se tehnika obično primjenjuje u proljeće kada je u košnici prisutno leglo trutova. Odstranjivanje trutovskog legla čini se da nema utjecaja niti na veličinu zajednice niti na proizvodnju meda.

2. Prekid legla “Prekidanje legla” sastoji se od brojnih metoda koje umjetno zaustavljaju da matica polaže jaja, a rezultat je te metode da u košnici neće biti legla. To može povećati učinkovitost većine tretmana protiv varoe, jer većina aktivnih sastojaka koje sadrže primjenjivani lijekovi ne mogu prodrijeti u poklopljeno leglo i ubiti grinje varoe koje se nalaze u njemu. Uz to, odsutnost legla iz košnice prekida životni ciklus varoe. Akaricidi se primjenjuju kad više nema legla u košnici i kad su sve (ženske) varoe u foretičnoj fazi na odraslim pčelama, jer nema poklopljenog legla u košnici u kojem bi se razmnožavale. Prekid legla uglavnom se postiže tako da se matica izolira u izolator, ili tako da se napravi klopka za maticu (jednookvirni izolator s matičnom rešetkom), koje prije primjene akaricida treba ukloniti.

3. Uklanjanje legla Slično prekidanju legla, kompletno uklanjanje legla omogućava tretman pčela zaraženih varoom u foretičnoj fazi (kada su na odraslim pčelama). Primjenjujući akaricide nakon uklanjanja legla, pčelar može značajno povećati njihovu efikasnost. Uklanjanje legla može biti napravljeno tako da se iz košnice uklone svi okviri koji sadrže leglo (npr. dijeljenjem košnice na dva dijela: jedan s okvirima koji sadrže leglo i kućne pčele, i drugi sa sakupljačicama), ili uklanjajući jedan “okvir zamku” (jedini s leglom) u kojem je matica prethodno bila ograničena.

Strategije tretmana akaricidima

Strategije tretmana akaricidima koriste kemijska sredstva da bi se ubile grinje varoe. Pritom,značajno je razlikovati primjenu blagih i jakih akaricida. “Jaki” akaricidi su sredstva kojaobično sadrže sintetičke supstance za suzbijanje varoe sa značajnim uticajem na okoliš. Ovi preparati su dopušteni u konvencionalnom pčelarstvu, no nisu odobreni za primjenu u
ekološkom pčelarstvu. Većina tih akaricida ne zahtijeva dubinsko poznavanje biologije grinja ijednostavno ih je primijeniti. Koriste se uglavnom kao formule s produženim oslobađanjem, najčešće u obliku hemijski impregniranih traka .Te supstance najviše apsorbira pčelinji vosak pa nisu izravna ugroza za med, osim u slučaju da se zloupotrijebe. Ipak, te su supstance trajne i nakon ponovljenih tretmana akaricidima se akumuliraju pa mogu onečistiti pčelinje
proizvode do nivoa koja prelazi dopušteni maksimalni limit ostataka štetnih tvari (rezidua).
Druge manjkavosti primjene akaricida su te da oni mogu biti štetni za pčele i mogu pridonijeti stvaranju otpornosti varoe na tretman. Kako bi se spriječilo stvaranje otpornosti varoe na akaricide, preporučuje se izmjenjivati aktivne sastojke akaricida. Izuzetno je važno da se za pčele koriste isključivo proizvodi koji su dopušteni (zakonom) i posebno registrirani za pčele tako da se ne riskira zdravlje ni pčela ni ljudi. Blagi akaricidi
“Blagi” akaricidi su akaricidi koji imaju mali uticaj na okolinu. Oni su obično odobreni za korištenje u
ekološkom pčelarstvu i uglavnom uključuju organske kiseline (npr. mravlja kiselina, oksalna kiselina i mliječna kiselina) i eterična ulja (npr. Timol).S izuzetkom mravlje kiseline, blagi akaricidi su se pokazali efikasnim samo na foretičnim varoama. To znači da su ti proizvodi efikasniji kada u košnici nema legla.
Mravlja kiselina je pokazala akaricidsku aktivnost ne samo na foretičnim varoama nego također i na varoama u reproduktivnom stadiju (u stanicama poklopljenog legla). Organski sastojci blagih akaricida ne ostavljaju u medu rezidualne aktivne sasto