Bakterija se razvija unutar košnice, u leglu. Bolest prenose zaražene kućne pčele dok pokušavaju očistiti stanice koje sadrže mrtve ličinke. Zaražene pčele hraniteljice potom prenose bakterije u leglo prilikom hranjenja. Nakon infekcije, ličinke uginu u roku od nekoliko dana (bez obzira na to jesu li ličinke radilica, trutova ili matice). Bakterija Melissococcus plutonius ubija ličinke prije nego što se stanice poklope. Zbog toga se u zahvaćenim okvirima s leglom primjećuje nepravilan uzorak legla i uginule ličinke u nepoklopljenom leglu .To je jedna od značajki koje razlikuju europsku gnjiloću od američke, kod koje ličinke uginu nakon poklapanja. Još jedna važna značajka korisna u prepoznavanju europske gnjiloće je promijenjeni položaj uginulih ličinki u stanicama. Zdrave ličinke su smještene vodoravno s jedne strane u obliku slova “C” tako da prianjaju na stražnju stranu stanice. Inficirane ličinke su žućkaste, zgrčene ili zavijene prema gore, i često gube svoju segmentaciju. Zaražene ličinke također gube biserno-bijelu boju i postaju prvo neprozirne, potom žućkaste i na kraju žućkasto-smeđe . Nakon ugibanja, ličinke postaju tamnije i razgrađuju se, pretvarajući se u ljigavu, meku, smeđu masu. Ali, za razliku od ličinki zaraženih američkom gnjiloćom, kod europske gnjiloće masa nije želatinasta. Ta masa, kao i kod američke gnjiloće, postaje suha, stvarajući tamnu, hrđastu mrlju. U slučaju europske gnjiloće, mrlja se lako ukloni iz stanice. Leglo izgleda raspršeno, sa stanicama koje sadrže žute uginule ličinke. Ovisno o prisutnim bakterijama, uginule ličinke mogu imati miris različitog intenziteta i karakteristika. Melissococcus plutonius stvara kiselkasti miris, s mlitavim, ali netaknutim ličinkama. Ali ako je infekcija povezana s Bacillus alvei, leglo ima miris truleži. Ličinke se mogu činiti rastopljene, ali nikad želatinozne (za razliku od onih s američkom gnjiloćom). Postoje i međuoblici gdje saće nema nikakav miris. Neki simptomi europske gnjiloće slični su simptomima američke gnjiloće. Stoga treba obratiti pažnju na detalje prilikom dijagnoze na licu mjesta. U simptomatskim košnicama može se upotrijebiti testni komplet da potvrdi kliničko izbijanje bolesti. Europska gnjiloća može izbiti tokom cijele godine, no najčešće se javlja u proljeće kada još nije uspostavljena ravnoteža između sve većeg broja ličinki i broja pčela hraniteljica nakon zimovanja. Ova neravnoteža može potaknuti pojavu europske gnjiloće uslijed prehrambenog stresa ličinki, te je zato europska gnjiloća češća u hladnim i kišovitim proljetnim razdobljima, kada može doći do nestašice hrane, posebice zbog nedostatne proteinske komponente za leglo zbog nedovoljno polena. Zdravstveno stanje zajednice ima važnu ulogu u razvoju bolesti europske gnjiloće legla. Slabe zajednice, zajednice koje su zbog bilo kojeg razloga pod stresom (nestašica hrane, selidba pčela, pesticidi itd.) kao i genetski osjetljivije zajednice posebno su sklone europskoj gnjiloći legla. Zdrave i jake zajednice bit će se sposobne same se izboriti pogotovo ako su povoljni pašni uvjeti. Često se bolesne zajednice mogu spontano oporaviti ako su pravilno hranjene i/ili ako su pašni uslovi povoljni (dobro medenje biljaka, sunčani dani, toplije temperature, optimalna vlažnost zraka itd.), ili kada se zahvaćene zajednice premještaju u područja bez pojave bolesti. Iako su šanse za oporavak od europske gnjiloće dosta dobre, ta bolest nije bezopasna, dapače, može ozbiljno oštetiti i jake pčelinje zajednice. Kada bolest još nije dobro razvijena, pogotovo ako je matica zamijenjena, i to u povoljno doba godine (uz obilje hrane u prirodi), pčele će možda moći očistiti sve zahvaćene stanice i bolest može spontano nestati. Tako se sprječava širenje zaraze europske gnjiloće na ostatak pčelinjaka.