Copyright Udruženje pčelara Bagremovac © 2023. Design by Ed-Vision
Pčele žive u zajednici od nekoliko hiljada do nekoliko desetaka hiljada članova što ovisi o dobu godine. Ona je mnogo više od skupine pčela različitog spola i starosti.
Funkcionira kao jedan veliki složeni sistem poput velikog organizma, a svaka pčela pojedinačno čini njegovu “stanicu”. U tom organizmu svaki član kroz svoj životni vijek ima tačno određenu ulogu. Pojedinačno niti jedan član zajednice ne može dugotrajno preživjeti sam. Pčelinju zajednicu tvore muški i ženski članovi. Ženski su matica i pčele radilice, a muški trutovi. U normalnim okolnostima matica je jedina spolno razvijena ženka koja ne obavlja druge poslove. Radilice su spolno nerazvijene ženke, najbrojnije članice zajednice koje obavljaju sve poslove osim spolnih. Trutovi su jedini muški članovi. Njihova najvažnija uloga je spolna, ali sporedno doprinose životu zajednice.
Matica je najbitnija
Matica je središte cijele pčelinje zajednice. Regulira cijeli njen život i rad lučenjem posebnih kemijskih tvari koje zovemo feromonima. Njih bi mogli usporediti s hormonima kod višestaničnih organizama. S matice se prenose na radilice i trutove u kojima izazivaju određene reakcije. Kod radilica potiskuju razvoj jajnika, reguliraju unos hrane, a na svadbenom letu privlače trutove. Pomoću njih matica nadzire izgradnju matičnjaka te tako i vrijeme rojenja. Svojstveni su za svaku zajednicu poput posebnog mirisa i drže je na okupu. Uz opisano njena uloga je u nesenju jaja iz kojih se razvijaju svi ostali članovi. Ovisno o uslovima unosa hrane tokom 24 sata prosječno mogu snesti do 2000 jaja, a ponekad i više, prosječno 200000 godišnje. Rilce im je kraće od onoga kod radilica tako da mogu uzimati hranu u košnici, ali ne i iz cvjetova. Imaju i žaoku koji rijetko koriste osim u borbi s drugim maticama. Žive 3 do 5 godina, a najplodnije su prve 2.
Radilice su najmnogobrojniji članovi. U jednoj zajednici njihov broj se kreće od nekoliko hiljada do nekoliko desetaka hiljada. On direktno ovisi o godišnjem dobu i pašnim prilikama. U košnici i izvan nje obavljaju gotovo sve poslove. U prvim danima života čiste košnicu i saće te popravljaju oštećenja na njemu. Od 7. do 13. dana njeguju i hrane leglo. Nakon toga do 19. dana izlučuju vosak i grade saće, stražare na letu košnice i orijentiraju se ispred nje kako bi od 20. dana postale sakupljačice. Tako do kraja života u košnicu donose sve potrebno poput nektara, peluda, vode i propolisa. Ova vremenska podjela nije uvijek stroga već se prilagođava prirodnim uvjetima i potrebama zajednice.
Dužina života radilica obrnuto je proporcionalna težini poslova koje obavljaju i njihovoj iscrpljenosti. Tako za jakih pašnih sezona mogu živjeti svega 30 dana dok u laganijim uvjetima do 45. Izuzetak su zimske pčele koje izlaze iz posljednjeg jesenskog legla i žive sve do novog, ponekad i do 6 mjeseci. Rilce im je dugo i njim sišu nektar iz cvjetova. Žaoka je razvijena i služi za odbranu zajednice u blizini košnice ili za ličnu odbranu kad su direktno ugrožene.
Trutovi su spolno razvijeni muški članovi zajednice i to im je osnovna uloga. U jednoj zajednici ima ih nekoliko stotina. Najvažnija uloga je u sparivanju matica. Pri tome održavaju gensku raznolikost da ne dođe do krštanja u srodstvu čak i na izoliranim područjima poput otoka. Uz ovu ulogu trutovi u košnici imaju i druge zadaće. Prvih dvadesetak dana uglavnom borave u košnici te tako griju ili hlade leglo čime oslobađaju više radilica za druge poslove. Prisutnošću u plodištu potiču radilice na pojačani rad. Pomažu i regulaciju vlažnosti čime utječu na pretvorbu nektara u med. Sporim i uočljivim letom lakši su plijen predatorskim kukcima i pticama na letu košnice pa tako spase više radilica. Žive oko 50 dana. Rilce im je kratko tako da se mogu hraniti samo u košnici. Nemaju žalac nego razvijene muške spolne organe. Po prestanku paše, u jesen, radilice ih prestaju hraniti i izbacuju iz košnica tako da ih u pravilu nema tokom zimovanja.
Pčelinje zajednice u košnicama grade voštano saće koje se sastoji od pravilnih šesterokutnih stanica u kojima se uzgaja leglo i skladišti nektar i pelud. Najveći broj stanica saća su one za radilice, a u iste se skladišti hrana.
Također su šesterokutne stanice za trutove, ali su vidljivo veće od radiličkih, smještene uz rub okvira i ima ih znatno manje. Matičnjaci su valjkaste stanice za uzgoj matica. Pčele ih grade u rojevnom raspoloženju i vise poput žirova na rubovima saća otvora okrenutih prema dole. Članovi zajednice se rađaju pojedinačno, a zajednica se razmnožava skupno, dijeljenjem koje zovemo rojenjem. Tada dio pčela i matica izlazi iz košnice i traži novi prostor, a u starom ostaju matičnjaci, mnogo pčela i legla.
Matice, trutovi i pčele radilice razvijaju se putem potpunog preobražaja u čelijama saća. Iz jaja koje matica polaže u ćelije razviju se ličinke, iz larvi lutke, a iz ovih odrasle pčele. Jaja, larve i lutke nazivaju se jednim imenom leglo, koje u normalnom društvu u proljeće, ljeto i u prvoj polovici jeseni zauzima znatan dio saća. Za pčelare je važno poznavati život pčela i u stadiju njihovog razvića, kao leglo, jer od normalnog razvića ovog ovisi jačanje pčelinjeg društva, njegov uspjeh i opstanak. Najčešće se po leglu može ocijeniti stanje društva i uvjeti pod kojim ono živi.
Matica polaže u stanice dvije vrste jaja: oplođena i neoplođena. Prva polaže u radiličke ćelije i matičnjake, a druga u trutovske ćelije. Iz prvih se razvijaju u radiličkim ćelijama radiličke ličinke, u matičnjacima matične ličinke, a iz drugih trutovske ličinke. Razlika između oplođenih i neoplođenih jaja je u tome što je u oplođenim izvršeno spajanje muške i ženske spolne ćelije, dok neoplođena pretstavljaju samo žensku spolnu ćeliju, sposobnu da se dalje razvija. Matica polaže, po pravilu, u jednu ćeliju jedno jaje. Iznimno polaže i više, kad ima na raspolaganju mali broj ćelija, ili kad ima kakav nedostatak u spolnom aparatu. U svakom slučaju radilice izbace suvišna jaja, te za razvit ostane samo jedno. Matica položi jaje u ćeliju,pošto je prethodno pregleda, tako da se jednim krajem prilijepi za dno. U početku stoji prema dnu uspravno, zatim se postupno naginje, dok trećeg dana sasvim ne polegne. Jaje je dugačko 1,5-1,6 mm, ovalno, plavkastobjele-boje, i malo iskrivljeno. Za vrijeme postupnog naginjanja jajeta u njemu se vrše promjene (umnožavaju se čelije obrazuje se embrij) i već trećeg dana se u opni jajeta nalazi formirana larva. Na kraju trećeg dana pčele pored jajeta stave kap mliječi. Od dodira s mlječom opna se raspukne i na dnu ćelije pojavi se larvica. Ako pčele ne stave hranu u ćeliju, po Komarovu, larva može živjeti u opni jajeta još tri dana. Poslije toga ugine. Kad se u jednom pčelinjem društvu utvrdi da ima pravilno snesenih jaja, siguran je znak da to društvo ima maticu. No, otsustvo jaja ne mora uvijek značiti i otsustvo matice. Na lošem vremenu i u oskudici u medu može matica prekinuti nošenje jaja.
Kad se iz raspukle jajne opne pojavi larva, ona ima već obrazovane, iako ne jasno odvojene dlove tijela: glavu, prsa i trbuh, samo bez nogu, krila, pipaka, i očiju i mnogobrojnih hitinskih malja. Umjesto čvrstog hitinskog skeleta, tijelo obavija tanka hitinska pokožica, te lerva izgleda prozračna.Glavni zadatak ličinke je da spremi što veću količinu rezervnih hranjivih tvari koje će kasnije poslužit za razvitak lutke. Zbog toga ona pored drugih organa (srca,organa za disanje, živčanog sustava, spolnih organa, žlijezde za učauravanje) ima jako razvijen crijevni kanal, koji se sastoji iz tri dijela: prednjeg, srednjeg i zadnjeg crijeva. U prednjem dijelu je mali usni otvor i jednjak. Iza ovoga je veoma prostran srednji dio crijevnog kanala, koji zauzima najveći dio tijela.
Sve do kraja života ličinke, hrana se zadržava u stražnjem dijelu srednjeg crijeva, jer je prolaz u zadnje crijevo zatvoren. Tad se izvrši spajanje odvojenih delova i nagomilana masa, nesvarena hrana, prolazi kroz debelo crijevo i izlazi van. Pčele radilice obilno hrane ličinke. Prva dva dana daju svima bez razlike za hranu proizvod svojih ždrijelnih žlijezda, mliječ, koji je potpuno probavljiv.
Poslije toga radiličkim i trutovskim larvama daju polusvarenu hranu, mješavinu meda i cvjetnog praška, dok Matičinim larvamai dalje daju mliječ. Prvu hranu daju u većim količinama,naročito u početku. Larva dobiva po težini 40 puta više hrane nego što je sama teška, tako da pliva na mleču.Ovu hranu larva sama uzima, radi čega se nalazi u stalnom pokretu. Drugu, polusvarenu hranu, radilice daju u manjim količinama, koliko larva može odjedanput da uzme, i to neposredno u usta. Zato je ovo hranjenje češće. Prema ispitivanjima po Lineburgu, jedna larva do punog svog razvića primi oko 10.000 posjeta pčela radilica. Zajedno s obilnim hranjenjem larvi, ide i njihov brz rast. Najbrže rastu prva tri dana. Za šest dana toliko da ispunjavaju više od pola ćelije.
Radiličke ličinke u to doba teže oko 1.500 puta više nego u početku, a matične i trutovske još i više Zbog naglog rasta i debljanja ličinke, njezina tanka hitinska pokožica postane joj tijesna. Pošto hitinska pokožica ne raste, larva se povremeno presvlači. Stara kožica vrlo je tanka i ona ostaje uz zidove ćelije, pčele je ne izbacuju.
Do poklapanja larva se presvlači 4 puta i to prvi put poslije 12-18 sati, drugi put poslije 36 sati, treći poslije 60 sati, i četvrti put poslije 78-89 sati od njenog izlaza iz jajne opne.Ličinke su u početku prozračne. Docnije, gomilanjem masti postaju sjajno bijele. Matična larva. kao što je već napomenuto, dobiva mliječ u većim količinama, tako da stalno pliva u njemu.Jedan dio hrane poslije izlaska matice ostaje na dnu matičnjaka neiskorišten. Zahvaljujući ovom naročitom hranjenju, omogućuje se potpuno razvoj ženskih spolnih organa. Nakon pet i pol dana života matične larve (od izlaska iz jajne opne), pčele poklapaju ćeliju (matičnjak) poklopcem izrađenim od voska i cvjetnog praška. Kod radiličkih larvi to se zbiva poslije šest dana a kod trutovskih poslije šest i pol dana. Cvjetni prašak čini da je poklopac porozan, te tako omogućuje slobodno strujanje zraka. Poklopace trutovske ličinke je ispupčen te liči na kuršum,a radiličke je zaravnjen.
Čim pčele zatvore ćeliju, larva se ispruži i tad kod radiličke i trutovske ličinke nastaju dalje promjene. Uspostavlja se veza između srednjeg i zadnjeg dijela crijevnog kanala, koji su dotle bili odvojeni tankom opnom; zatim ostaci hrane prolaze u debelo crijevo, odakle se izbacuju na dno ćelije. Odmah poslije toga, larva pomoću materijala iz naročite žlijezde počinje da izrađuje tanku čahuru, koja je odvaja od izbačenog izmeta i zidova ćelije. Dio čahure prema poklopcu ćelije izrađuje se iz odvojenih končića i tako se ne prekida veza s zrakom: I Matičina larva ispreda končiće i izrađuje čahuru (kokon), samo što se ona i za to vrijeme hrani i što njena čahura nema dna. isprede čahuru, larva se ispruži glavom okrenuta prema poklopcu, umiruje se i izgleda kao mrtva.Za vrijeme ovog mirovanja u njenom organizmu vrše se duboke promjene. Preobražava se u stupanj koji mnogo liči na odraslu pčelu i po svom obliku i po unutarnjem sastavu. To je lutka.
Lutka vrlo nježno biće. Svi obrazovani organi su veoma mekani. Takav je i vanjski skelet. Na mjestu krila nalaze se izrasline ispunjene mašću i krvlju. Razvoj lutke sastoji se u konačnom obrazovanju pojedinih organa i u jačanju i očvrsne cijelog tijela. Sa očvršćivanjem vanjskog skeleta javlja se i promjena boje. U početku razvitka lutke tijelo je sasvim bijelo, zatim počinje da tamni, dok ne dobije boju odrasle pčele. Razvijena pčela počinje da se kreće i svojim vilicama postepenp progriza poklopac i izvlači se iz ćelije, ostavljajući za sobom izbačeni izmet i čahuru. Čauru docnije ne uklanjaju ni pčele čistačice. To pored ostalog čini da saće u kome je odgajeno više generacija dobiva sve zatvorenije boju, dok jednog dana ne postane gotovo sasvim crno.Sem toga, ćelije saća sa svakom novom generacijom odgajenih pčela postaju pliće, zbog čega nove generacije pčela moraju biti sitnije.
Ovo se mora imati u vidu i saće posle izvšenog vremena (3-4 g..) zamijeniti novim. Izlaženje (rađanje) matice iz matičnjaka potpomažu pčele radilice na taj način što tanje zidove matičnjaka pri vrhu. Kad sazri, matica svojim vilicama obreže vrh matičnjaka na kome se pojavi otvor kroz koji izlazi.
Ona obično vrh matičnjaka ne obreže potpuno, i kad se ovaj po izlasku matice prije nego što ga radilice uklone povrati na svoje mjesto, pčelaru izgleda matičnjak kao zatvoren. Lutka matice leži u matičnjaku strmoglavce, tj. s glavom okrenutom prema vrhu. Događa se, istina rijetko, da bude i obrnuto. U tom slučaju matica pri izlasku pokušava da progrize osnovu matičnjaka. Ali joj to teško uspijeva i ona obično nastrada.
Sa više stanovišta mogu se postaviti periodi u životu pčelinjeg društva tokom godine. Ti periodi se ne podudaraju sa kalendarom kojim se svakodnevno koristimo. Život pčelinjeg društva uzročno je uvezi sa klimatskim prilikama i fenofazama medonosnog bilja onog kraja u kome one žive. Prema tome ne postoji kruta vremenska granica gdje bi se moglo tačno odrediti kada određena perioda u životu pčelinjeg društva počinje a kada prestaje. Te periode , zavisno od kraja samo se međusobno smjenjuju ili su neprekidne. U savremenom pčelarstvu preovladava mišljenje da se kao početni period u životu pčelinjeg društva može uzeti vrijeme prestanka paše i legla u košnici.
Poslije prestanka pčelinje paše u prirodi , pčele izbacuju trutove iz košnice. Kad nastupi jesen , pčele sakupljačice slabije izlaze iz košnice. Matica sve manje nosi jaja , leglo se smanjuje dok potpuno ne prestane. Gubici pčela radilica su normalni , a pošto usled prestanka legla, nema obnavljanja novim generacijama to se i broj radilica u košnici smanjuje. Društvo koje je u toku ljeta imalo 40-50000 radilica gotovo se prepolovi i u zimi ih ulazi 15-20 000. U košnicu pčele unose propolis i njime zatvaraju sve pukotine u košnici a ponekad i otvore leta ako je ono veće. Dani postaju sve hladniji te pčele ne napuštaju košnicuako je temperaturea ispod 12⁰C u hlladu.
Pčela kao jedinka ne može da izdrži niže temperature, na 10⁰C njena pokretljivost se smanjuje a pri vanjskoj temperaturi od 9⁰C ,pčele se u košnici skupljaju u zimsko klube.
Pčelinje klube obrazuje se obično na onom dijelu saća iz kojeg je izašlo poslednje leglo. Taj dio saća je prazan te je slab provodnik toplote.Samo pčelinje klube je u obliku lopte koju presjecaju ramovi sa saćem. Pčele se u međuprostorima- ulicama saća stisnu jedna uz drugu, a jedan dio pčela se uvuče u ćelije saća glavom okrenutom prema dnu. Što je temperature izvan košnice niža, to je i klube zbijenije. U sredini zimskog klubeta temperatura varira do 15-20⁰C. Na krajevima 9-10 ⁰C i takva ostaje do ponovne pojave legla u košnici.Što je broj pčela u klubetu veći to je i održavanje temperature lakše. Zato je u praktičnom pčelarstvu veama važno da pčele uđu u zimu sa većim brojem radilica.
U savremenom pčelarstu preduzima se niz radnji radi pomoći pčelama da spremnije uđu u zim To je proces zazimljavanja pčela.
Za vrijeme zimovanja pčela od posebnog je značaja hrana u košnici Svakom pčelinjem društvu porebno je u jesen ostaviti minimum 15 kg. meda.Količina i kvalitet meda utiču na zimovanje pčela.U periodu zimovanja hrana treba da je dostupna pčelama. Za vrijeme niskih temperatura pčele se ne mogu pomjerati u košnici. Zato je dovoljno da samo jedna pčela bude u kontaktu sa hranom i ona je prenosi ostalim pčelama. Pred jesen same pčele prenose hranu sa krajnjeg saća u blizini mjesta gdje će osnovati klube . Hrana u košnici je raspoređena ravnomjerno sa strana klubeta i kada se pčele pomjeraju prema hrani bilo lijevo ili desno ona im je dostupna.
Pri kraju zime ,dok su još u zimskom klubetu, pčele osjete dolazak proljeća.Počinju maticu bolje hraniti mliječom te ona otpočne nositi jaja u ćelije saća Čim matica snese prvo jaje u pčelinjem društvu dolazi do velikih promjena. Temperatura koja je do tada bila 15-20 ⁰C u košnici odmah se povečava na 34-35⁰C. Javlja se temperaturni skok, što se odražava na promjene u pčelinjem društvu. Pčele hrane leglo i održavaju potrebnu temperaturu za njegovo razviće. Da bi to ostvarile pčele troše više hrane. U to vrijeme pčele počinju trošiti cvjetni prah. Radi toga je u proljeće za razvoj pčelinjeg društva potrebno da u košnici ima dovoljno meda i cvjetnog praha. U ovom periodu dolazi postepeno do smjene generacija u pčelinjem društvu Starije pčele ugibaju a smjenjuju ih mlađe. Ova smjena ne dolazi odjednom već postepeno, te se može podjeliti u 3 faze:
U savremenom pčelarstvu obraća se naročita pažnja da pčelinje društvo uđe u zimu sa što većim brojem mladih pčela koje se razviju u jesen. Također ,u rano proljeće primjenjuju se mnoge metode radi podsticanja pčelinjeg društva na brži razvoj.
To je vrijeme kada u prirodi cvjetaju medonosne biljke sa kojih pčelesakupe znatno više hrane nego što je to potrebno pčelinjem društvu za normalan život.Višak hrane pčele odlažu u saće, i to je prinos meda. Ovo je ujedno i najaktivniji period u životu pčelinjeg društva , kada broj radilica i trutova dostiže maksimum.
Da bi pčelinje društvo imalo što više prostora za razviće pčela i smještaj rezervne hrane, proširuje se zapremna košnice dodavanjem okvira sa izgrađenim saćem ili nastavaka. U ovom periodu pčelama se daju satne osnove da ih izgrade.
Ovisno od pašnih prilika godine, za vrijeme glavne paše pčele mogu unijeti i do 10 kg. na dan. Od vrste medonosnog bilja i dužine paše ovise dnevni unosi i zato je potrebno kontrolisati košnice Ako su pčele napunile saće medom , on im se oduzima da bi imale slobodnog prostora za odlaganje nektara i za njegovo preetvaranje u med. Sužen prostor u košnici nepovoljno utiče na pčele, jer intenzitet za sakupljanje hrane slabi a javlja se i nagon za rojenja.
U savremenom pčelarstvu nastoji se da pčelinje društvo u vrijeme glavne paše ima najviše sakupljačica što zahtjeva dobro poznavanje klimatskih i pašnih prilika kraja u kome se gaje pčele.
Rojenje je biološka pojava kada jedan dio pčela radilica razne dobne starost sa starom maticom odlazi da pronađe novo stanište i otpočne novi život. Drugi dio pčela radilica i mlada matica ostaje u starom stanu.Uzroci rojenja do danas nisu jasno razjašnjeni Postoji više faktora koi utiču na rojenje.
Pripreme za rojenje. Kada se pčelinje društvo priprema za rojenje, naglo slabi njegova aktivnost. Pčele slabije izlijeću na pašu i sakupljaju se ispred leta u gustim grozdovima. U košnici se pčele sakupljaju između okvira i ispod njih u gustim nizovima. Prestaju sa lučenjem voska i matica sve manje nosi jaja. Produktivnost društva sve više slabi. Na krajevima saća počinju izvlačiti matičnjake kojih može biti nekoliko desetina.Matica ne zaliježe sve matičnjake odjednom, već postepeno, te se u matičnjacima nalazi leglo u svim stadijima. U košnici ima dosta zatvorenog legla i mladih pčela što omogučava diobu društva.
Tok rojenja. Dok su matičnjaci otvoreni ne dolazi do rojenja.Zatvaranjem matičnjaka i pre nego se izleže matica pčelinje društvo je već pripremno za rojenje.One pčele koje će izaći sa rojem napune svoje voljke sa medom i obezbjede se hranom za nekoliko dana. Zato postaju teže i nisu sklone ubadanju.
Kad je dan topao i vedar, roj izlazi iz košnice obično između 10-14 časova . Obično se u roju nalazi 15-25000 radilica i nekoliko stotina trutova.Ovo je prvi roj i naziva se prvenac a košnica iz koje je izašao naziva se starka.
Roj se stresa u košnicu koja je prethodno dobro očišćena. Preporučuje se da u novoj košnici bude 1-2 okvira sa otvorenim leglom i hranom. Takvu košnicu roj nikad ne napušta.Uspješno uhvačen roj i smješten u košnicu može se staviti na svako mjessto u pčelinjaku.
Poslije smještanja roja u košnicu roj ima veliku energiju, radilice intenzivno izgrađuju saće i matica počinje da nosi jaja čim prve čelije budu završene.
Život u starki. Poslije izvođenja prvog roja i starki ostaje oko polovina pčela radilica mnogo radiličkog legla u svim stsdijimai zatvoreni matičnjaci.Brojnost društva povečava se svakim danom jer pčele u leglu završavaju svoj razvoj.
Između 7-10 dana poslije izlaska prvenca iz košnice izađe drugi roj sa mladom nesparenom maticom. To je roj drugenac.
Posle rojenja i glavne paše aktivnost pčelinjeg društva naglo slabi. Tada dolazi i do istjerivanja trutova iz košnice, a to je znak da u prirodi medonosno bilje ne luči obilno nektar. Matica postepeno smanjuje broj snesenih jaja i brojnost radilica u društvu opada.U našoj zemlji ovaj period počinje već koncem mjeseca jula. Radilice se postepeno prpremaju za jesen , odnosno zimovanje prenose hranu sa krajnjih okvira ka sredini košnice , gdje namjeravaju zasnovati zimsko klube.Međutim u nekim krajevima naše zamlje gdje postoji i jesenja paša, dolazi do pojačane aktivnosti pčelinjeg društva čim se ona pojavi. Zato je od posebne važnosti za praktično pčelarstvo poznavanje uslova kraja u kojem se uzgajaju pčele.
U ovom periodu prihranjuju se pčelinja društva da matica nastavi sa nošenjem jaja. To ima značaja, naročito u krajevima gdje neće biti pčelinje paše – da se do zime razviju nove generacije mladih pčela radi lakšeg zimovanja, a u krajevima gdje se očekuje paša, da se dobije više pčela sakupljačica. Kad prestane pčelinja paša , sa košnice se skidaju suvišna tijela i pčelama se ostavi dovoljno sača za njihov smještaj i za smještaj rezervne hrane za zimu. Tako se u savremenom pčelarstvu košnica prilagođava brojnosti pčelinjeg društva i same pčele formiraju zimsko pčelinje klube,u kojem lakše održavaju režim toplote u periodu zimovanja.
Copyright Udruženje pčelara Bagremovac © 2023. Design by Ed-Vision